Daša lavljeg srca
18.09.2009.
Slatinske šapice su napokon pronašle malo vremena, u prenapučenom rasporedu aktivnosti, za planinarenje. Naime, zadnjih 45 dana intenzivno radimo na do sada najvećem internetskom projektu, koji polako ali sigurno završavamo. Riječ je o nezavisnom portalu grada Slatine – www.slatina.net. Sve u svemu, lijepo je odmaknuti se makar malo od nezdravog računala (iako sam ga prinuđen nositi ga stalno na leđima) 🙁 i zbrisati na našu omiljenu planinu, kojoj druge planinčuge u RH nisu niti do koljena, iako su i opake i visoke. Eto maska je pala, ipak je pisac ovih redova zadrti lokal patriota… 😉
Od nešto malo najavljenih Šapica u konačnici na pohod idemo samo Daša, Ivona i ja. Ideja je bila da skoknemo, laganim korakom, grebenom Sokolina od Slatinskog Drenovca do Ivačke glave i nazad nekim drugim putovima i stranputicama ali je Ivona u zadnji čas dobila od Mire Mesića nekakvu rutu koja nas je trebala odvesti do starog grada imena Klak. Nažalost Klak nismo vidjeli ali smo zato ispustili dušu na najtežem Papučkom usponu, već spomenutom grebenu Sokolina, oca mu njegovog, da mi je samo znati tko ga je samo trasirao!? 🙂 Tu se vidi tko je planinar, a tko zabušant. Znoj je curio iz svih pora na koži tako da proizvođači sauna mogu staviti ključ u bravu, barem što se nas Šapica tiče, mi smo poslije ovoga pročišćeni, odmašćeni i prozračeni. 🙂 Iako uspinjanje nije nimalo lagano, interesantno je otkrivati nove i do tada neprimjetne pore na koži za koje niste niti znali da postoje…
Parkirali smo u Slatinskom Drenovcu i za “tili čas” stigli Sokolonom do prenapučenog Jankovca. Usput smo iščekivali divlje zvijeri i 
pravili nemalu buku, jer se naša Daša nije ni pokoju cijenu željela sresti sa tim opakim šumskim stvorenjima. Na prijašnjim smo pohodima upoznali: leptire, ptice pjevice, razne kukce, bjelouške, sljepiće, daždevnjake, škanjce, sove, vjeverice, srne i divlje svinje. Daša ih sve voli vidjeti na televiziji, a neke i na ražnju. Unatoč svim pričama i smirivanjima nismo je uspjeli uvjeriti kako divlje svinje i lavovi nemaju ništa zajedničko.
Na Jankovcu je glavom platio poneki sendvič i rum pločice, domaće i neprskane jabuke, a zatim krećemo na put prema starom gradu Klaku. Prateći e-mail naputak od MM-a uspjeli smo stići do Slatinskog Drenovca makadamskom cestom prepunom oborenih stabala. Nigdje nismo silazili sa makadama, nigdje nismo vidjeli betonske stupčiće sa plavim trakama, nigdje nismo pronašli PVC trake od policije ali to i nije važno. Bili smo u prirodi, na friškom zraku, družili se… Nismo niti jednog trenutka olajavali druge šapice, a nisu nam niti nedostajali. Koga nema – bez njega se može, tako vam je to.
Usput smo vidjeli jednu malu slatku bjeloušku, jednog velikog sljepića, gomilu divljih svinja (iza ograde), nešto malo žaba, guštera, malih vodozemaca i budućih daždevnjaka. Grickali smo mlade orahe, slasne jabuke, mirisne dunje, podivljalo grožđe i poneku kupinu… Naša je mala Papučka avantura trajala 5h i 30′ po vrlo lijepom vremenu i bez kapi kiše, iako smo vodili Dašu. O Dašinom sindromu ste već mogli čitati u prijašnjim epizodama, ako niste nema veze, drugi put.
Miša Nicinger
