Planinarimo.Info

24.01.2010.

Ima li što ljepše od dječje graje, smijeha, rumenih obraza i pokoje smrznute ručice? Vjerovali ili ne ima u Slatini ili preciznije rečeno na našem omiljenom i nadaleko poznatom Papuku. Odavno je poznato da su od male djece jedino ljepše “mame sa malom djecom”. S obzirom da se nježnijem spolu više sviđaju “tate sa malom djecom”, koristim prigodu i pozivam sve očeve sa dječicom na šetnju po brdsko planinskim predjelima i friškom zraku, pa neka ženske uzdišu.

Čak četiri automobila kreću put Slatinskog Drenovca sa ukupno 17 putnika. Tu su stare, nove i najnovije Šapice; Nikolina, Tihana, Sanja, Lareta, Antonija, preko nekoliko komada djece raznih uzrasta i spola, dakako autor teksta i par kilograma hrane, slatkiša, termosica, a zatim i bezbroj  sanjki i raznih bezimenih spravica za spuštanje po snijegu. Antonija, Ivona i ja krećemo pješice iz Slatinskog Drenovca, a cure voze prema Jankovcu i na pola puta parkiraju, iako su mogle komotno voziti sve do Anđine kolibe. Zbog prevelikog straha od zaleđene ceste, slatinske mame sa djecom ostaju na Jankovcu, a nas troje, bez sitne dječice, odlazimo Talijanskim jarkom do požeške ekipe koja se sanjka i loži vatricu na visini od 720m/nv pokraj vrha Nevoljaša koji je 20 metara viši i 100 metara dalje od planinarske kuće. Kod odvajanja na greben Sokoline, Ivona mi pokazuje tablu na kojoj piše “Klak 15min.”, a treba pisati “Klak 15 vratolomnih minuta”. Cigo, Cigo, pa tu samo Geronimo i ti možete proći!

Antoniji je ovo prvi ozbiljniji pohod uopće, te prvi po Papuku! Nedavno je pohodila Slatinsko  prigorje, a jučer Krndiju (Kutjevačko Vincelovo) tako da je danas imala vatreno krštenje, ali nije to ništa. Kako je krenula uskoro ćemo je vidjeti na Ivačkoj glavi, Velebitu, Julijskim alapama i Himalaji. Kraj planinarske kućice na Nevoljašu nas dočekuju; Nada i Marijan, Ana i Ante, Dražen i Manuela sa Darijom (5.g.), Josip sa Emom (6.g.) Cigo, Davor i Miro. Dok cure sanjkaju, dečki peku slaninu i kobasice, režu kruh, luk, papriku, a tu su i razni domaći kolači. Punimo prazne želuce, cugamo ostatke tekuće vode u zaleđenim bocama (ostatak ekipe pije vatrenu vodu), a zatim posjećujemo vidikovac i grijemo se pokraj peći u skloništu. Zahvaljujemo Josipu Ciganoviću na loženju vatrice koja nas je sve skupa lijepo ugrijala i razgalila. Cigo svaka ti čast!

Iako pomalo nevoljko, od Nevoljaša do Jankovca se vraćamo autom koji vuče Ivonu na saonicama, prosječnom brzinom od 25km/h, u čemu je mala plava Travničanka (Lareta jel’ ovako dobro?) izuzetno uživala i sad je sretna, presretna. Sa Jankovca, Ivona nastavlja sanjkama dolje, a Antonija i ja idemo Nadzorničkom stazom, puno brže no na usponu, tako da se u konačnici susrećemo na cesti poslije cca 20 minuta i hodamo u troje, sve do sela gdje smo parkirali Merivu. Za vrijeme pohoda temperatura nije uspjela preći -6°C i najhladnije nam je bilo pokraj ognjišta na kome smo pekli suhomesnate proizvode. Dobre su kobasice ali je u planini ipak najbolje i najpametnije jesti sendviče. Snijeg je ionako lijepe i zahtjevne staze, učinio višestruko interesantnijima, pa se nadamo da su svi uživali u ovom međužupanijskom druženju te da će sitna djeca s obje strane planine uskoro povikati “Mama, tata idemo na Papuk!”.

Žao nam je što svih 17 Sjevernjaka nije skoknulo do Nevoljaša na druženje sa Južnjacima. Valjda ćemo sljedeći put biti uspješniji u organizaciji. Hvala svima, na druženju, klopi, ogrjevu, prijevozu, keksima, kolačićima i poziranjima. Do novog susreta sa vama, doviđenja i zadržite osmijeh na licu.

Preko nekoliko fotografija sa ovoga pohoda možete pogledati u našoj fotogaleriji.

Miša Nicinger